Donesite svoje blago u „Švicarsko spremište“ ("Schweizer Reduit")
Bescarinsko skladište St. Gotthard nalazi se u bivšem bunkeru usred granitnog planinskog masiva. Opremljeno je vratima otpornim na metke i eksploziv. Ovo skladište visokog stupnja sigurnosti jedno je od najsigurnijih mjesta za pohranu na čitavom svijetu, a nalazi se samo 90 km južno od Züricha u središnjoj Švicarskoj – lako se može doći do njega automobilom ili vlakom. Tunelski sustav u masivu St. Gotthard izvorno je dio takozvanog „Švicarskog spremišta“ ili "Schweizer Reduit", vojnog obrambenog sustava.
Švicarci su ovaj kompleks bunkera izgradili za obranu tijekom 2. svjetskog rada. Obrambeni kompleks se sastojao od oko 20.000 bunkera, koji su se protezali duž sjeverne i istočne granice Švicarske pa sve do granice s Lihtenštajnom. Nakon pada Željezne zavjese veći dio bunkera je demilitariziran te prodan privatnim investitorima. Tako i današnje bescarinsko skladište St. Gotthard. Postoji li u Europi bolje mjesto za pohranu Vaših plemenitih kovina od ovog trezorskog kompleksa u planinskom masivu St. Gotthard, koji je 24 sata dnevno pod nadzorom?
Švicarska televizija SF prikazala je 2009. godine dokumentarni film „Tajna utvrda Gotthard: Tragovima Réduit national", u kojem se između ostalog govorilo o ovom kompleksu bunkera i trezora u Švicarskim Alpama. Film možete ovdje pogledati:
Isječak iz filma:
Švicarska se od Hitlera namjeravala braniti iz unutrašnjosti Alpa – sa svojom tzv. strategijom Reduit. Ovo je putovanje u doba 2. svjetskog rada, u vrijeme Reduit-a, kada je Švicarska počela bušiti Alpe i pretvarati ih u utvrde i bunkere. Desetljećima su ovi sustavi bili najstrože čuvana tajna, tko god bi ih otkrio, završio bi u zatvoru, mnoge slike se nisu smjele objavljivati do prije nekoliko godina. U to je vrijeme vlada u srcu Švicarske povukla novu hipotetsku granicu na jezeru Vierwaldstättersee. Do te granice se protezao sustav Reduit.
Strah od rata bio je stvaran. Švicarska vlada je svoju strategiju objavila stanovništvu putem radija, predsjednik vlade Marcel Pilet-Golaz održao je svoj sporni govor: „Stanovnici Švicarske moraju se prilagoditi novonastaloj situaciju. Moraju prestati pričati i primiti se posla. Događaji se odvijaju nesmiljenom brzinom, Švicarska se mora prilagoditi ovom ritmu. Samo tako zemlja uopće ima ikakvu perspektivu.“ Stanovništvo nije dobro primilo govor predsjednika vlade. Usred takve rezignirane politike kojoj je nedostajalo hrabrosti, pojavio se netko tko je narodu vratio vjeru u vlastitu snagu – Henri Guisan. On je pronašao prave riječi: „Vjerujem ne samo u nužnost i dužnost naše obrane, nego i u uspjeh. U ovom slučaju 'braniti se' ne znači samo zadržati neprijatelja, nego ga i svom snagom razbiti, uništiti, a svoj život prodati što je moguće skuplje.“ Bio je to usrdan apel, a general je od naroda tražio puno. Plan koji je predstavio Švicarkama i Švicarcima nije bio sasvim nov, ali je bio smion.
General se zalagao za povlačenje trupa u Reduit, dakle duboko u unutrašnjost planina. Najcentralniji dio Švicarke: trebalo je braniti područje u obliku bubrega – a u samom središtu se nalazio Gotthard. U taj plan je general morao uvjeriti vojsku i narod: da Švicarsku smjesti u bunkere u Alpama. Alpe, srce Švicarke, počinju se bušiti u gigantskoj akciji. U planinama nastaju bezbrojni teško naoružani bunkeri i utvrde, prilagođeni terenu i gotovo nevidljivi. Šačica vojnika zatvorena u planinama, to je trebao biti Reduit. Postojala je spremnost da se u slučaju nužde industrija u središtu zemlje te mnogoljudni gradovi sa ženama i djecom žrtvuju neprijatelju. Iz današnje perspektive je tako nešto neprihvatljivo. U ono vrijeme je odluka naišla na široko odobravanje. „Rekao je da se povlačimo u Reduit. No, to ne znači da se prilagođavamo, nego time pokazujemo otpor.“
„Gotthard je jednostavno bio simbol, a on je bio i razlog što nas Nijemci nisu napali, jer su znali da će on (tunel) odletjeti u zrak. A tada bi veza sjever-jug, između Njemačke i Italije, bila uništena. Ništa time ne bi dobili, samo bi morali angažirati brojne trupe, a ne bi dobili ništa zauzvrat. To je bila strategija skupe ulaznice, koju smo i kasnije primjenjivali (tijekom Hladnog rata).“
Sadašnji švicarski ministar obrane Ueli Maurer: „Uvjeren sam da Reduit nije samo ideja, nego i ojačanje duž terena tamo gdje je on snažan. Vojno bismo se i danas još pokušali ograditi ili izgraditi obrambenu liniju. Reduit je prirodna prednost naše zemlje, prirodna ograda usred planina, tjesnac. Ako nekoga želite zaustaviti, nećete otići na široku livadu koju svi mogu zaobići, nego na mjesto kroz koje svi moraju proći. To je znao već i Wilhelm Tell s Gesslerom, a Reduit je usporediv s tim. Ovo moramo shvatiti i iz perspektive tadašnjeg vremena. Ideja sustava Reduit vratila je povjerenje u vlastitu sposobnost i uspjeh obrane. Zato Reduit ima i psihološku stranu. I zato je Reduit i danas ostao u brojnim glavama, jer prenosi uvjerenje da smo bili uspješni.“ Novinar: „Bismo li bili uspješni?“, Maurer: „Uvjeren sam u to.“
Sve do 90-tih godina, do kraja Hladnog rada, Švicarska je ostala pri svojoj strategiji bunkera, pri svom „mentalitetu ježa“ i pri svojim tajnim utvrdama u planinama. Na putu u kanton Uri prema Amstegu – ovdje, duboko u stijeni, a sve do prije nekoliko godina potpuno tajni, nalazi se: tunel Brindli, bivši bunker vlade iz 2. svjetskog rata, prvi u Švicarskoj. Dimenzije bunkera su ogromne. U slučaju nužde bi u njega, osim 7 članova vlade, stale još 372 osobe te 123 osobnih vozila i 13 kamiona. Posebnost ovog bunkera može se pronaći u njegovoj sredini, u kojoj se nalazi druga, potpuno drugačija konstrukcija. Ovdje je ugodno kao u pravoj planinskoj kućici. Dojam bunkera ovdje je potpuno nestao.